Let avionom: Krug oko Fudžija i Aurora
Osmislila sam milion detalja za put, i onda u polasku, na brzinu, obula pogrešne, manje udobne patike. A obuća je najvažnija stvar na putu.
Avion do Poljske je bio mali, dva i dva sedišta u redu. Nismo rezervisali, a dobili smo jedno pored drugog. Ne razbacaju po avionu kao Wizzair. Ja pored prozora, sreća, sreća, radost. Kad ono, mi na krilu. Od celog aviona, na krilu! Još prozor pomeren, moram se zavaliti i iskriviti da bih nešto videla, tako da nisam zalepila nos, nego sam samo bacala poglede kroz prozor povremeno. Imam i prelepu sliku oblaka, sa krilom u glavnoj ulozi i preko cele slike. Da ne budem malodušna, dobili smo i odsjaj sunca na njemu. Predivota. Tako da sam, umesto zjakanja kroz prozor, čitala knjigu o lordu koji se, naravno, zaljubio.
Stigli smo u Varšavu. Četiri sata je bila pauza u Poljskoj. Gnjavila sam ih da me zabavljaju. Igrali smo kaladont, "Ja vidim, ja vidim", pogađanja životinja... Vraćaju mi za sva čekanja kod lekara i putovanja kolima kad sam ja njih zabavljala. Relativno brzo je prošlo. Bili su slatki i potpuno posvećeni zadatku. Nagovorila sam ih da snimamo i video-tranzicije. Preskakali smo telefon na aerodromu, a treba da upadnemo u Japan. Luka će montirati.
Avion za Tokio je nešto. Ekrančić sa filmovima, jastuče, ćebence. Pored mene Japanka. Sita sam se izdivanila sa tri reči koje znam. Bila je u Portugalu i nije plivala jer je hladno, a u Japanu nije hladno. Guglala je slike Novog Sada. Smejala se kad je čula da smo smešteni u Akihabari. Koristile smo ono čuveno grleno "Eeeee", sa raznim intonacijama. To mi je bilo baš zabavno. Izdašno sam ga koristila u nedostatku rečnika.
Ali opet sam uz prozor kog nema! I to, od celog aviona, jedino u mom redu nema prozora. Pa da li je to moguće? Sada treba da se nagnem napred i dahćem ovima ispred za vrat ako se pojavi Fudži. A Japanka kaže da neće. Da smo sa pogrešne strane aviona. Nije da sam pitala avio-kompaniju sa koje strane da sednem da vidim Fudži. I platila sedišta.
Osvetljena Varšava ispod nas i odosmo.
Uspela sam da dremnem oko sat vremena pre pet indijskih oraščića. Deca su dva reda ispred mene. Luka se srećan okrenuo. Dobili su ručkovečeru.
Oo, pa mi smo gospoda, posle svih Wizzairova. Kakva gozba! Jedino i dalje imamo samo 10 kg prtljaga za poneti.
Ok, nećemo ostati gladni. Džaba sam nakupovala sendviče na aerodromu. Sad moramo i njih pojesti, jer ni meso ni mesne prerađevine ne smeju da se unesu u Japan. Još samo da, kao pravi influenser, uslikam hranu, pa odoh da jedem. Mmm, raj za nepca. Pakosno uživam što Japanka jede viljuškom i nožem. Nema štapića. Bar ne još.
Rekla sam Japanki: „Oiši des ne?“ (Ukusno je, zar ne?) i složila se sa mnom.
Ni zrna žita okupatoru, sve sam smazala, puna do nosa, i sad me predivan kolač, od borovnice, sa listićima bele čokolade gleda. Muka je to. A Japanci ne daju ni uvoz voća, pa mogu da mi ga uzmu na aerodromu.
Prazno je mesto između nas. Mami me da legnem, al’ se bojim da ću se iskriviti, pa neću moći da ustanem.
E, sad, između mog jedenja kolača (da mogu da dignem svoj sto) i Japankinog tonjenja u san, treba uloviti WC...
Lepo sam kazala: „Sumimasen. Toiruni ikimas. Arigatou gozaimas.“ (Izvinite, idem u WC. Hvala.) Ona meni nešto odgovori, nemam pojma šta.
I toalet im je nešto. Mirišljav, prostran. I balzam za ruke im lepo miriše. Dok sam dočekala red i došla, Japanka mi zaspala. Ajao. Sumimasen...
Ovo su već veštičarenja. Poželela sam svitanje da vidim iz aviona, probudila se u tri ujutru i eto ga. Doduše, zalazak. Trajao minut. Opet je mrak. Imam slike kao dokaz.
Žedna ko đavo od onog prejedanja, mrzi me da kopam vodu iz ranca ispod sedišta ispred. Ne mogu se tol’ko ni sagnuti. Kad ide stjuart i nosi čaše i flašu vode. U tri ujutru. Bez kolica. Čaše i voda.
Ovo su neka đavolja posla. Već sat vremena sunce zalazi. Nebo je ljubičasto. A avion se trese kao blesav. Baš dugo. Rekli nam da se vezujemo. Ovo trese gore nego kad Duško juri po rupama na Telepu. A ne idemo kroz oblak.
Ispostavilo se da je to ljubičasto bila Aurora Borealis. Pa koji smo mi srećnici.
Izlomih se živa na ova dva sedišta. Mislila sam izneće me, ali dobro se držim. Uspela sam i da odspavam na mahove po sat vremena. Sad smo nad Koreom. Deca našla voće. Ja otišla, sklonili, sada će da služe doručak. Miriše mi na kuvano. Pri tom, stjuarti nemaju pojma ni kada ni gde će se videti Fudži. Nisu mi više tako slatki.
Još malo ćaskala sa Japankom da je bilo jabuka, ali sad nema, pošto će doručak. Što bih volela da imam s kim da pričam japanski.
Stigao doručak. Gjoza. Baš sam htela da probam u Japanu. Joko san kaže da ne liči na japansku gjozu. Rekla sam da sam na aerodromu kupila sendvič sa mesom, ali nismo pojeli, jer smo imali doručak i večeru u avionu, a u Japan ne sme da se unese meso (na japanskom, naravno, jer Joko san očekivano ne govori engleski. Kako je stigla do Portugalije?). Rekla mi je da ga sakrijem i pravim se blesava. Japanci umeju tako da razmišljaju?
Ovde se niko osim mene ne pali na Fudži. Ni stjuarti, ni putnici, ni Joko san. Kapetan neće reći "sa vaše desne strane je sveta planina Fudži". Moram na ekrančetu da pratim avion. Joko san me teši da ću ga videti iz šinkansena, voza metka, kad budem išla u Kjoto. Ona je i dalje ubeđena da će Fudži biti sa druge strane aviona.
Joko san je vrlo glasna u avionu. Izgleda da ćute samo u vozovima. Uslikala sam Tate jamu planinu u nedostatku Fudžija.
Lažljivci jedni. Nije ni čudo što kapetan ništa ne kaže, ni što osoblje ne zna sa koje strane je Fudži, kad ga zaobilaze u širokom luku, pa se ni ne vidi. Nek su mi oni prodali sedišta sa strane Fudžija i bez prozora.
Za utehu sam dobila zalazak sunca nad zemljom izlazećeg sunca. Pirinčana polja, roza nebo. Smrkava se tek što smo se probudili.
Ne propustite sledeću avanturu!
Kad Sandra krene u novi kraj sveta, vaš inbox prvi sazna. Prijavite se i stižu vam sve nove priče mejlom.