9. mart 2018
Dan sedmi na Maldivima. Petak. Njima vikend. Deca ne idu u školu.
Dve male devojčice i dečak su došli da šetaju preko trake. Dala sam im ruku da im pomognem. Ubrzo su me zvali da ih stalno držim za ruku. Baš sam bila zadovoljna. Devojčica je uzela palmin list, zavila se u njega i pravila grimase. Pretpostavljam da je trebala da bude strašna zver.
Opet smo išli na javnu plažu jer je najlepša. Ovaj put sam bila pametnija pa nisam bila u haljini, nego u majici-potkošulji i kratkom šorcu, pa je to više bilo kao jednodelni kupaći. Sada je plaža prvi put bila puna. Dece. Dečaka. Posle su se pojavile dve-tri devojčice. Imali su raznobojne dušeke, čamac, gumenog pink flamingosa. Oni razdragani. Graja.
Sreli smo i Saifa. Videla sam očeve koji se igraju sa decom. Mislim da ih sve ukupno nije bilo više od 30. Voda je bila posebno bistra i prelepe plave boje. Nisam mogla da prestanem da slikam.
I jako su čudne struje. Stojiš na jednom mestu i nigde ne vuče. Korak levo – vuče levo. Korak desno – vuče desno. A menja se i sa dubinom, ili to ipak ima veze sa dobom dana, jer me na istom mestu do plaže dva puta drugačije vukla.
Tako da mi obično uđemo u vodu, gledamo ribice, a struja nas lepo nosi. Izađemo, pa opet. Igrali smo cica-mace loptom. Petar i ja smo ronili i slikali ribice. Bacali smo Petra u vodu. Ponela sam knjigu Zvrleta pa smo čitali na plaži.
Kad Sandra krene u novi kraj sveta, vaš inbox prvi sazna. Prijavite se i stižu vam sve nove priče mejlom.