Vraćali smo se sa bikini plaže kroz džunglu, pa smo se razdvojili. Duško je krenuo kroz selo, a Petar i ja preko plaže jer sam ugledala žene kako čiste. Uz slike za smeštaj bila je i slika turistkinja kako čiste sa zamotanim ženama, uz naslov: working with locals.
I sad ću ja sva bitna da se socijalizujem.
Tražila sam metlu, i nevoljno mi dadoše neku što je bila na podu. I onda sam sve pogrešno radila. Lišće sam terala u šumu umesto na plažu. Našla sam cipelu za vodu i držim je u ruci, ne znam šta ću sa njom, sve u strahu da i nju ne stavim gde ne treba. Nešto mi pričaju na svom jeziku, ja belo gledam... Kad dolazi neka matora, trtlja, pokazuje mi na moje stvari i prstom - idi. Uzmi svoje stvari i idi. Gleda me besno i dalje nešto trtlja.
Ove mlađe joj viču da mi kaže “thank you”, i ona mi, besno, reče: “Thank you.”
Baš sam bila tužna.
Došli smo do restorana (naš sto sa tri stolice na plaži) i za nekoliko minuta eto njih, pristižu iz sporednih ulica. Najezda. Pa možda ih je bilo i sto. Mislim da su sve žene iz sela bile tu. Tamo na početku plaže su kopale rupe i zatrpavale granje, a ovde su skupljale u džakove.
U nekom trenutku prolaze pored stola, mi se pomerimo na neku kao binu da im ne smetamo. One prolaze, kad jedna druga baba meni prdne ustima.
Duško i Petar pukli od smeha. Ni ja nisam mogla da se uzdržim, pa smo se smejali, nismo mogli da prestanemo.
Posle toga su mlađe žene počele naprasno prve da mi se javljaju. Možda da me uteše. Prošle njih tri i u glas: “Hello”. Kaže Duško: “kao hor.”
Inače se nikad nisu prve javljale. A ja sam svakoj koja me pogleda govorila “Hello”. Možda 10 do 20 posto njih odgovori. Ostale se mahom nasmeše. Deca umeju prva da se jave.
I kasnije opet prolazi ona baba, ovaj put nešto dalje - i opet mi prdne ustima.
Petar se zacenio od smeha. Jedno tri miliona puta mi je te večeri spomenuo nemili događaj, imitirajući babu kako prdi ustima.
Kad Sandra krene u novi kraj sveta, vaš inbox prvi sazna. Prijavite se i stižu vam sve nove priče mejlom.