Obilazili smo plaže na ostrvu. Jednom nas je uhvatio neviđen, tropski pljusak. Duško, da me zaštiti, obmotao me peškirom. Pljušti, jedva se vidi kuda idemo.
Stigosmo u jedno selo, na pijacu. Sklonili smo se od kiše ispod tezge. Sve lije — voda sa nas, i iz peškira, naravno. I tako stojim ja, sa peškirom kao turbanom, voda mi se sliva niz lice, a ženice me gledaju i pokušavaju da mi se ne smeju u lice.
Okreću glavu, kikoću se. Kikot prelazi u grohotan smeh. Kako sam ja njima bila smešna, tako zamotana, to je za neverovati. Pokidaše se one od smeha. Cela pijaca mi se toliko smejala da je i meni postalo smešno.
Videli smo decu kako laganim koracima, nogu pred nogu, idu iz škole po pljusku, u čistim uniformama, bez naznake da im smeta ili da bi mogli da požure da se sklone.
Jedan dečak stade pod oluk i stavi glavu pod debeli mlaz vode. Zabava. Toliki je bio pljusak da mi je knjiga u ruksaku bila potpuno mokra. Propala.
Danas, kad se setim tog događaja, samo mi izmami osmeh na lice. Ostalo je kao smešna avantura.
Kad Sandra krene u novi kraj sveta, vaš inbox prvi sazna. Prijavite se i stižu vam sve nove priče mejlom.