U junu 1998. smo bili na Tajlandu Duško i ja. Pre 22 godine. Žao mi je što sam puno toga zaboravila. Ono što je ostalo, ću da probam da spasim od zaborava. Hvala Bogu na slikama, pa me one sećaju na mnogo toga.
Neke stvari je sada teško razumeti. To je doba kada se internet kod nas tek pojavio. Kada sam ja rekla da neću ništa da gledam na njemu dok ne počne da otvara za par sekundi. Bilo je, klikneš i čekaš, čekaš duge minute da otvori. Booking i Airbnb nisu postojali. Bar mi nismo znali za njih.
Dakle, to je bilo ovako. Duško je nešto ranije loše prošao sa vizom za Nemačku. Trebao je poslovno da ide i samo on nije dobio vizu. Tu se nadurio i rekao da on više neće nigde da ide gde treba viza. Letovanje? Može, ali da ne treba viza. Znači Grčka otpada.
U prolazu kod hotela Vojvodina, bio je plakat sa prelepim slikama Tajlanda u koji smo čežnjivo gledali ni ne sluteći da ćemo jednog dana tamo otići. Mic po mic složile se kockice i ja javljam Dušku telefonom: “Znaš gde ne trebaju vize? Na Tajlandu.”
Ukucamo Tajland, gledamo slike, uz par preporuka od švercera koji su tada donosili i preprodavali odeću i novčanike, odaberemo mesta u koja ćemo ići. Izbor je pao na Bangkok, Phuket i možda Pataja.
Nekako sam došla do informacije da avio-kompanija Malev iz Budimpešte leti jednom nedeljno, recimo četvrtkom, za Bangkok, za 700 tadašnjih maraka, što je bilo duplo jeftinije od ostalih letova. Čak i Malevovih. Kada sam ih zvala i pitala, rekoše veću cenu, kada pitah za četvrtak, dobila sam željenu cenu. Srećom, u Kompasu kod mosta su mogle da se kupe karte (za online kupovinu još nismo ni čuli). Sreća, sreća, radost. 21 dan Tajlanda nas čeka.
Spremajući pare za put, Duško kaže da ponesemo karticu da njome plaćamo. I kartica je tada bila novotarija. I ja presečem i kažem da su moju baku Marišku banke već nekoliko puta opljačkale, poslednji put za staru deviznu štednju, koju su samo konfiskovali (20 godina kasnije vratili i isplatili naslednicima), i da ja bankama ne verujem. I tako smo se dogovorili da ponesemo keša koliko nam treba, a na karticu koliko smo mislili da nakupujemo robe i isplatimo put i eventualno, ako budu jeftine karte odatle za Japan, da skoknemo do Japana. Tada je odavde ta informacija bila nedostupna. Sreća da smo tako uradili, jer nas je na aerodromu odvojio čika (samo nas Srbe, što bi Duško rekao) i tražio da pokažemo da ćemo tamo imati para. Zahvaljujući Mariški, pokazali keš, i prođosmo prvu prepreku.
Uglavnom, Duško mi je toliko nasladio put avionom da sam jedva čekala. Hrana u avionu je bila interesantna. Sećam se da sam bila zadovoljna, ali se više ne sećam šta je bilo. Dobili smo i peškire, vrele, da se obrišemo i osvežimo. To sam prvi put tada videla. Let iz dana u noć sam prespavala. Let je trajao oko 12 sati.
Kad Sandra krene u novi kraj sveta, vaš inbox prvi sazna. Prijavite se i stižu vam sve nove priče mejlom.