Crna Gora mi nije bila ljubav na prvi pogled. Moj prvi susret sa njom bio je Risan, kada sam imala 17 godina, i tada nisam ni slutila da ću joj se vraćati toliko puta. Kroz godine su došli Budva, Herceg Novi, porodična putovanja, a zatim Žabljak, Durmitor i Tara. Ovo je moj putopis o Crnoj Gori, kroz lična iskustva, uspomene i mesta koja su me vremenom naterala da je zavolim.
Risan - prvi susret
Moj prvi susret sa Crnom Gorom nije bio sjajan.
Imala sam 17 godina, ali mi nikada pre toga nismo letovali u Crnoj Gori. Ono što sam znala od plaža bili su novosadski Štrand, duga peščana plaža uz Dunav, i grčke plaže, takođe duge i peščane. Dakle, ako nije duga i peščana, za mene nije bila plaža.
.jpg)
.jpg)
I stižemo u Crnu Goru. Autobusa do Risna milion. Bar, Budva, Kotor, Perast, Risan. Prvo mi je to traženje autobusa i čekanje na sledeći bilo baš stresno. Zatim vozimo se i vozimo, nigde plaže. Hoće li u Risnu biti plaže? Stižem i zabrinuto pitam, imaju li oni plažu. Da, da, ne brini. Idemo na veliku plažu kod hotela Teuta. Plaža širine jednog peškira, a dužine hotela. Šta je ovo? Ok, može se nekako okupati. Al' one planine okolo. Toliko su blizu. Imam neprijatan osećaj da su se nadvile nad mnom. Onda smeštaj. Ogromna kamena kuća, sa ogromnom drvenom kapijom, ulaznim vratima šta li je. Metalni ključ veći od moje šake. Možeš da uđeš do 10 uveče, zaključava se. A šta ću posle? Neću se vratiti do 22h. Problem. Mrko me gleda gazdarica. Noću, kad šetamo, na zidiću su joj poređane drugarice, sve sa maramama na glavama, koje nas takođe mrko gledaju. Skroz mi je bila neprijateljska atmosfera. Sreća, mi mladi, ludi, pa nam bilo lepo.
Budva - otkrivanje lepote
Sledeće godine idem u Budvu. Pamtim da sam stalno govorila: što meni niko nije rekao da je ovde ovako lepo. Planine su sada malo dalje, pa su mi lepe. Slovenska plaža, duga, prava plaža. Plato ispred pošte u cveću. Slovenski grad, još nov, sav beo i neobičan. A onda, majko moja! Prelepi stari grad Budva.
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
Mogren plaža mi je bila maksimalno neobična i prelepa.
.jpg)
A tek izlet! Brodićem do Svetog Stefana. Šetnja po šumi do Kraljeve i Kraljičine plaže. Pa, ja ništa lepše nisam videla. Kraljičina plaža postade najlepša plaža koju sam videla.
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
Elektrijade i studentski dani
Kasnijih godina, Elektrijade: Čanj, Bečići, Budva. Pun grad nas studenata. Srećemo se, upoznajemo. Mladost, razdraganost. Sportski turniri, navijanja. Žurka! Najbolji provodi.
Pa sam stekla drugaricu iz Budve, Nelu, kod koje smo išli.
Hotel As, nešto prelepo, hotel u steni i vile, Perazića Do - išli smo preko firme.
Krstila sam se na Ostrogu, tad još nije bilo gužve, i bilo je baš svečano i dirljivo. Ne mogu zamisliti lepši ambijent za tako svečani čin.
.jpg)
Posetila sam Lovćen, našla se iznad oblaka, gledajući na dole.
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
Porodica i deca
Posete sa decom: Petrovac, Kotor, Budva, ostrvo Havaji. Prva letovanja mog prvenca. Prva letovanja kao roditelji.
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
Herceg Novi - povratak korenima
Jedno krstarenje po Boki Kotorskoj, i najzad, poseta Herceg Novom, odakle su moji preci Čomići. Odavno sam htela da ga vidim i nekako mi je promicao. Želela sam svojim očima da vidim te planine o kojima mi je otac pričao. Svojom nogom da stanem na tlo odakle je potekao prvi Čomić. Po porodičnoj priči, bila su tri brata Radovanovića: Trifko, Nikola i Risto. Pod Turcima su im promenjena prezimena u Kešelj, Zvijer i Čomić. Postoje dve verzije priče: da su im prezime promenili Turci, ili da su se sami tako sprdali na popisu.
.jpg)
Danas - velika ljubav
I čuveni Rafailovići, u koje idem svake dve-tri godine sa sindikatom na rekreaciju. U početku su i deca išla sa mnom a u međuvremenu su porasla i otišla svojim putem.
Sada su to već desetine poseta. Vremenom, postala je to velika ljubav. Kad izađem iz voza u Baru i gledam u planine, počnem da drhtim od sreće.
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
Durmitor i Žabljak, među gorskim očima i katunima
Kad smo kod planina, ne smem da zaboravim ni Durmitor, kojeg često zovu kraljem među crnogorskim planinama. Imali smo sreće da su sa nama bili najbolji vodiči. Dočekao nas je drug Zlatko sa roditeljima, čija baka živi na Žabljaku, najvišem gradskom naselju na Balkanu. Vodili su nas i gore u planine, gde baka leti odlazi u katun sa kravama koje vodi na ispašu, a tamo i pravi sir, boraveći celo leto.
.jpg)
.jpg)
.jpg)
Obišli smo i „gorske oči“: Crno jezero, koje me je oduševilo, i skrovito Zminje jezero.
.jpg)
.jpg)
Po Crnom jezeru smo Petar i ja veslali i iako nam je to bio prvi put u životu, dobro nam je išlo pa smo odveslali sve do sredine jezera. Kasnije, dok smo se penjali ka Zminjem jezeru, na putu smo naišli na krave. Uplašili smo se da su bikovi i sakrili se iza drveta.
.jpg)
Poseban doživljaj bio je kanjon Tare, jedan od najdubljih u Evropi, gde smo se odvažili na rafting. Voda je nestvarno prozirna i menja nijanse u odnosu na podlogu. Mislila sam da će nam dosaditi da budemo satima u čamcu, ali nismo ni osetili kako je vreme prošlo. Samo na jednom delu je bilo par sekundi brzaka koji su bacali čamac. Realno, čamac ide i sam, nosi ga reka, pa sam uspela i da odložim veslo i da fotografišem. Priroda je nestvarna, iskustvo za pamćenje!
.jpg)
.jpg)
.jpg)
Ne samo rafting, nego ceo boravak na Žabljaku, sa sve večerom kod Zlatkove bake i njenim kiselim mlekom i sirom. U jednom trenutku njegov mali brat od strica je, bez straha za razliku od nas, doveo bika koji se bio zagubio, dok je baka uveče pomuzla krave. Kao da smo u priči o Hajdi.
.jpeg)