Posle Eguisheima smo se vratile u Nemačku i pravac na Bodenze, na jedrilicu kod Pere. Mislila sam da ćemo se vozati po jezeru. Čak je Andrea pitala: može li ovaj tvoj brod da se prevrne?
Međutim, ostale smo bezbedno usidrene u luci, okružene jedrilicama, blago se ljuljuškajući na malim talasima. Zahtevalo je malo spretnosti popeti se na jedrilicu, ali smo se sve bezbedno uglavile i pesma uz ukulele je mogla da počne. Uz povetarac u kosi, pesmu u ušima i blago ljuljuškanje na talasima, uživale smo. Možda su i vlasnici susednih jedrilica uživali, jer se nisu bunili.
Kasnije nas je Pera odveo na večeru u grad Uberlingen. Peške smo prošetali uz jezero koje ima skroz morski vajb. Večerali smo u grčkom restoranu giros, što me je još više podsetilo na Grčku i more. Cepelin je preleteo iznad nas. I Uberlingen je lepo, živopisno mestašce. Pera se lepo snašao i uživa, što mi je baš drago. Susreti sa njim su nam bile mirne oaze uživanja u našem užurbanom tempu. Njegova žena Maja i on su nam definitivno ulepšali ovo putovanje. Svjetlana ih je pozvala na Tisu kad dođu, tako da se nadam nastavku ovog lepog druženja.
Noćni put do Švajcarske i Lucerna nije bio baš lak. Kod Ciriha je bilo puno petlji, ukrštanja, kiša lije, brisači jedva brišu, ne vidimo dobro znake kraj puta. Svaka čast Svjetlani kako je izvozala, al’ se baš namučila.
Kad Sandra krene u novi kraj sveta, vaš inbox prvi sazna. Prijavite se i stižu vam sve nove priče mejlom.