Zaključile smo da nam je svaki dan sve lepši i lepši, uvek se pitajući da li je moguće da nam i sledeći dan bude takav, još lepši. Za kraj smo ostavile dvorce: Hohenschwangau i Neuschwanstein. A između njih je jezero Alpsee koje podseća na mog favorita, Crno jezero u Crnoj Gori.
Za Neuschwanstein se ulaznice rasprodaju mnogo ranije, ali smo uspeli da kupimo za Hohenschwangau. Imale smo dobrog vodiča koji nas je proveo kroz prostorije kralja i kraljice. U sobi za presvlačenje kraljice nema ormana jer su joj služavke, koje su stanovale iznad, donosile haljine da proba.
U sobi za čitanje nema knjiga i ne nisu joj donosile sluškinje, nego nije volela da čita. Ipak, soba za čitanje je tu. Volela je da šeta planinama, i to i izvan staza.
Moje mudre drugarice, pune životnog iskustva, konstatovale su da je verovatno imala ljubavnika i da je zato išla u šumu, obzirom da je kralj Ludwig II imao sobu za svog prijatelja Ričarda Vagnera, kojim je bio opsednut — njim ili njegovom muzikom, što je Vagner umeo da iskoristi.
Takođe, budi maštu činjenica da u Ludwigovoj spavaćoj sobi postoje dvoja tajna vrata. Jedna za kraljicu, a druga za... veš?
Kralj Ludwig je imao i prelep pogled sa prozora na Alpsee i Alpe, mada ni kraljičin pogled, sprat ispod, nije loš. E, jedino to su nam dozvolili da slikamo.
Neuschwanstein im je novi zamak, koji je bio inspiracija Dizniju za zamak Uspavane lepotice. Sav je beo, kao labud, kad se gleda sa mosta odakle su najčešće fotografije, međutim, ulazak u zamak je neočekivano crven.
Imale smo sreću sa vremenom. Svuda gde smo išle bilo nam je lepo vreme, pa smo obesile nos kada smo videle tmurno nebo i kišu koja je povremeno rominjala tog dana. Međutim, ispostavilo se da je i to bilo savršeno, jer ne znam kako bismo se penjale po brdima do dvoraca po suncu.
Šetale smo i pored jezera, što je bilo veoma lepo. Priroda je očuvana i pažljivo se pazi — na primer, ekološka taksa je 0,25 centi po plastičnoj flaši.
Na kraju smo otišle na vodopade u Füssenu, koji nisu bili baš spektakularni, a i voda je bila izuzetno muljava. Ali, pošto nam je bilo usput, vredelo je.
Predveče smo razmišljale da li da idemo u Minhen na kobasice, ali smo odustale jer smo bile umorne, a i bojale smo se da ne pređemo 1500 km (na kraju smo vratile auto sa pređenih 1300 i nešto km), što nam je bila granica za rentakar.
Prepune doživljaja i utisaka, vratismo se u Srbiju.
Kad Sandra krene u novi kraj sveta, vaš inbox prvi sazna. Prijavite se i stižu vam sve nove priče mejlom.